Adi Ćerimagić

Ne vidim. Ono što se dogodilo u Beogradu uredan je nastavak odnosa koji Vučić s Kijevom gradi već četiri godine, još otkad ga je u tome bodrila Bidenova administracija. Taj odnos oduvijek ima dva lica. Jedno je konkretno, indirektne isporuke oružja i namjenska industrija. Drugo je simbolično, fotografije, forumi i susreti prvih dama. Jedino što je sada drugačije jeste to što je težište publike pomjereno s Washingtona na Brisel, baš dok Srbija pokušava odškrinuti vrata pristupnih pregovora.

To nije zaokret, nego već uhodana taktika

Vučić, saradnici i mediji bliski njemu već godinama govore jedno pred evropskom, drugo pred domaćom, a treće pred ruskom publikom. Ista ta pomoć Ukrajini pred Moskvom je pravdana kao manje zlo, a posjeta kao rezultat evropskog pritiska. Zato ključna riječ nije zaokret nego publika: mijenja se kome se poruka šalje, a ne sama politika.

Potrebno je razvijati konkretne, obostrano korisne interese

Ovisi šta uzmemo kao mjeru. Za ostanak na vlasti do sada je djelovala savršeno, Vučić se nikome do kraja ne veže, od svih pokupi ponešto i u izbornu godinu ne ulazi praznih ruku. Kao strategija razvoja zemlje, ne djeluje. Uporedite ga sa susjedima. Crna Gora je u NATO-u i o njoj se govori kao jedinoj zemlji u regiji koja bi mogla biti dio EU do kraja ove decenije. Rumunija je u Uniji i Schengenu i vuče milijarde iz EU fondova i zajedničkog tržišta. Srbija je i dalje na pola puta, sa neizvjesnim ishodom.

Iako je Dodiku pravosnažno oduzet mandat, on je i dalje stvarni centar moći u Republici Srpskoj i njen kurs se nije promijenio. Odnos između njega i Vučića dio je podjele uloga. Vučić drži otvorena i evropska i ukrajinska vrata, Dodik igra proruski i, od početka 2025, protrumpovski. Kad zaista zatreba, njih dvojica se nađu. To se najbolje vidjelo za vrijeme Dodikove potjernice, kad mu je Srbija pomogla ne samo zagovaranjem “kompromisnog rješenja” nego i logistikom da putuje u Budimpeštu, Izrael i Washington. Dodik je uzvraćao kad je Vučiću bilo najteže, tokom lokalnih izbora u Beogradu.

Danas ih drži isti, vrlo opipljiv interes, izbori. Dodikovi u BiH u oktobru, Vučićevi do kraja ove ili početkom naredne godine. Razlike u priči o Ukrajini ne treba brkati s prekidom saradnje.

Tu gdje su je Washington i Brisel ostavili kad su shvatili da jedni drugima više ne vjeruju, ali da im je svima u interesu da ne idu u potpuni i otvoreni sukob. Ishod je kompromis: Schmidt je otišao, kako su Amerikanci tražili, ali američko-talijanski kandidat nije prošao. Ostao je vršilac dužnosti čiji su mandat i ovlaštenja obje strane unaprijed iscrtale.

Amerikance je u ovu priču uvukla i sama EU, onog trenutka kad nije znala ni imala snage da se nosi s posljedicama prvostepene presude Dodiku. Washington je tu pomogao i sada očekuje ispunjavanje vlastitih interesa, koji u BiH i regiji danas nisu vezani toliko za vladavinu prava koliko za mir i prostor za investicije, od kojih dio vodi i do Trumpove porodice. Najrječitije je to što ovaj poluprazan mandat nikoga ne žulja, zemlja funkcioniše jednako, pa se nikome i ne žuri da nađe pravog visokog predstavnika. Baš to pokazuje koliko je ta funkcija relevantna.

Stoji u mjestu. Po spremnosti za članstvo danas smo tamo gdje smo bili 2019, posljednji u koloni. Moldavija, koja je bila na istom nivou kao BiH i koju su prijatelji regiona 2022. htjeli ugurati u isti voz sa BiH, danas je od BiH duplo spremnija. S ovim tempom BiH neće biti spremna da uđe u Uniju ni za za dvadeset godina, a kamoli za deset.

Cijenu toga građani plaćaju u novcu. Pregovori su na papiru otvoreni u martu 2024, ali stvarno nisu ni počeli, jer nema dogovora ni o glavnom pregovaraču ni o dva pravosudna zakona. BiH je jedina od šest zemalja regiona koja iz Plana rasta nije dobila ni eura predfinansiranja. Oko 108 miliona eura je već izgubljeno, a do kraja godine rizikuje još oko 373 miliona, koja onda odlaze onima koji rade svoj posao.

Jedina donekle svjetlija tačka je SEPA. Zahtjev za ulazak u jedinstveni evropski platni prostor BiH je podnijela početkom augusta, a građanima i firmama to može donijeti milione eura godišnje uštede na naknadama. Ali i tu je BiH posljednja, iza Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Moldavije i Srbije. Međutim, SEPA je dokaz da, iako nešto sporije, BiH umije kad hoće. Nevolja je što to “kad hoće” dolazi pred izbore, i kada postoji strah da stotine hiljada građana koji primaju novac od rodbine i prijatelja iz dijaspore postanu nezadovoljni.