Branislav Borenović

Karan je, čini mi se, i postavljen da bude nevidljiv. Neprikosnoveno lice SNSD-a i aktuelne vlasti i dalje je Milorad Dodik i očigledno je da je sve podređeno njemu – svaki javni nastup, svaki važniji događaj, svaka politička poruka. Iako formalno nije kandidat, ponašaju se kao da jeste i očigledno je to njihova politička strategija. Da li je ona pametna ili nije, posebno zbog (ne)vidljivosti kandidatura Minića i Cvijanovićeve, to je njihova stvar i njihova odluka.

Najveći problem je ovo višemjesečno mrcvarenje oko zajedničkog nastupa opozicije, koje je postalo predmet gotovo svakodnevnih medijskih prepucavanja i senzacionalističkih objava. To traje predugo, prije svega zahvaljujući Nebojši Vukanoviću, koji stalno proizvodi nove sukobe, postavlja jednostrane i često besmislene ultimatume, a istovremeno izbjegava direktne i ozbiljne razgovore.

Takvo ponašanje pomaže aktuelnom režimu, zbunjuje naše birače, unosi nepotreban nemir među ljude koji žele promjene i troši ogromnu energiju na međusobne sukobe umjesto na borbu protiv vlasti. Odgovornost opozicije je da pokaže ozbiljnost, zrelost i sposobnost dogovora. Ljudi od nas očekuju alternativu vlasti, a ne svakodnevne svađe unutar opozicije.

Godinama proziva i napada gotovo sve opozicione stranke i ljude, proizvodi sukobe i nepovjerenje, a onda za posljedice uvijek optužuje nekog drugog. Ako je iskreno za promjene, onda bi bilo dobro da prestane da razvaljuje opoziciju i da svoju energiju usmjeri tamo gdje joj je mjesto – prema vlasti koju navodno želi da mijenja.

Moji odnosi i sa Mladenom i sa Igorom su takvi da jedni drugima možemo direktno reći sve što mislimo. Igora znam 33 godine, praktično čitav jedan ozbiljan dio života. Mnogo toga smo zajedno prošli – i lijepih i teških trenutaka, političkih pobjeda i poraza – i zato nemam namjeru nijednu tešku riječ o njemu da kažem u medijima. Ako imam nešto da mu zamjerim ili kažem, reći ću mu lično, kao što vjerujem da će i on meni. Mislim da toliko poštovanja dugujemo jedan drugom poslije svih ovih godina.

Sa Mladenom takođe imam otvoren i korektan odnos i uvijek mi je drago da razgovaramo i razmijenimo mišljenja.

I zaista nemam nikakav problem da ljudi sjede, razgovaraju, piju kafu, ručaju ili se druže. Naprotiv, mislim da je to dobro u ovim vremenima otuđenosti. Ne pada mi na pamet da bilo kome gledam u šolju ili tanjir i određujem s kim smije da razgovara, kao što su, nažalost, neki sebi u posljednje vrijeme dali za pravo.

Nigdje. Uskoro će godinu dana od napada, a nikakvog konkretnog institucionalnog odgovora nema. Zaista je nevjerovatno da se tako nešto može dogoditi i da ni nakon toliko vremena nije otkriveno ko su napadači i ko eventualno stoji iza njih.

Teško mi je da vjerujem da napad nema veze sa mojim poslaničkim i političkim angažmanom. Ali jedno je sigurno – neću odustati od ovog posla dok god imam podršku ljudi. Nikakav biber-sprej, prijetnja ili pokušaj zastrašivanja neće me zaustaviti da govorim ono što mislim i radim ono za šta sam dobio povjerenje građana.

Nemam tu neki poseban komentar. Svaka administracija donosi, mijenja, uvodi ili suspenduje svoje odluke u skladu sa vlastitom politikom, a posebno američka administracija, kao administracija jedne od najmoćnijih država svijeta.

Mnogo bih više volio da smo što manje na radaru velikih sila i da sami imamo dovoljno političke zrelosti da rješavamo svoje izazove. Mislim da je interes svih nas da se tenzije smire, da se vratimo normalnom političkom dijalogu i da se bavimo životnim pitanjima ljudi, umjesto da stalno proizvodimo nove krize.

To je jedan od najgorih modela ponašanja sa kojima se naše društvo suočava – sistemsko uništavanje znanja i obesmišljavanje obrazovanja zbog pohlepe za novcem. Kada diploma postane roba, a ne potvrda znanja, rada i sposobnosti, onda ne uništavate samo obrazovni sistem nego čitavo društvo.

Najveću cijenu plaćaju pošteni i vrijedni mladi ljudi koji godinama uče, završavaju ozbiljne fakultete i stiču znanje, a onda gledaju kako neko preko noći dolazi do diplome, zaposlenja ili funkcije. Time im šaljemo poruku da se trud, znanje i poštenje ne isplate. I onda se čudimo što najbolji odlaze iz ove zemlje.

Zato slučaj Kallosa smatram važnom institucionalnom pobjedom. Pokazalo se da institucije, kada hoće da rade svoj posao, ipak mogu zaustaviti ozbiljne anomalije. Ali ne smijemo stati na jednom slučaju. Potrebna je ozbiljna kontrola spornih i kontroverznih privatnih fakulteta, diploma, načina studiranja i zapošljavanja. Pohlepa za novcem nikada ne smije biti ispred znanja, jer bez znanja nema ni ozbiljne države ni budućnosti.

Nebojša Vukanović je postao najkorisnija igračka režima. Svjesno ili nesvjesno, efekat je isti. On godinama razvaljuje opoziciju, proizvodi sukobe i najveći dio energije troši na ljude u opozicionim redovima

Nebojša Vukanović je sebi dao za pravo da određuje ko s kim smije da sjedne, popije kafu, razgovara i sarađuje, ko je 'prava opozicija', a ko izdajnik i režimski čovjek. Miješa se u djelovanje SDS-a, PDP-a, PSS-a, Narodnog fronta, svima drži lekcije, a u svojoj 'stranci' nikome ne polaže račune

Šta vlast može više poželjeti od opozicionara koji se više bavi opozicijom nego vlašću?